Razvoj i širenje Interneta po cijelom svijetu zahvatio je i razvoj programa za efikasno korištenje njegovim uslugama. Kako povećavanje broja računala spojenih na Internet uzrokuje sve veće opterećenje mreže, bilo je potrebno izraditi programsku podršku koja će opterećenje mreže svesti na minimum. Korisničko-poslužiteljski model pokazao se najprikladnijim da udovolji tim zahtjevima.
Što je zapravo korisničko-poslužiteljski model?
Za korisničko-poslužiteljski model možemo reći da je to program koji se izvršava na pojedinačnim računalima i da je podijeljena na dva djela.
Prvi dio zovemo poslužitelj(server).Obično su to brža računala, s velikim diskovnim prostorom i mogućnošću neprekidnog rada. Osim toga, raspolažu brzim vezama prema internetu kako ne bi došlo do zagušenja zbog većeg broja zahtjeva.
Drugi dio je korisnički program (client) koji se instalira na korisnikovo(lokalno) računalo. Cilj mu je da korisniku olakša pretraživanje i dobavljanje podataka s poslužiteljem.
Zašto poslužitelji moraju imati stalne (statičke) IP adrese?
Kako bi mogli pristupiti poslužitelju uvijek kada im zatreba neka usluga, IP adresa poslužitelja ne smije se mijenjati. Pojedinačnom poslužitelju može pristupiti (zatražiti uslugu) više korisnika odjednom o njihovoj lokaciji.
Računalna mreža ima ulogu posrednika, služi za povezivanje poslužitelja i korisnika osiguravajući im medij (žični ili bežični) uz pomoć kojeg oni komuniciraju.
Komunikacija između računala korisnika i poslužitelja odvija se na sljedeći način.
Poslužitelj je u stanju čekanja (sleep mode) i čeka da korisnik uspostavi kontakt s njim te zatraži uslugu
Korisnik šalje zahtjev putem mreže do poslužitelja tražeći određenu uslugu od njega
Poslužitelj odgovara na upit (uspješno ili neuspješno) i prelazi u stanje čekanja za sljedeći upit istog ili drugog korisnika
Znači, promet podataka i usluga tece po umaprijed zadanim prailima koje nazivamo norme za prijenos ili protokol.
Razlicite vrste posluzitelja pružaju različite vrste usluga raznim korisnicima pa u skladu s tim imamo različite vrste normi za prijenos podataka.
Ako promet teče između:
· www poslužitelja i korisnika – rabi se HTTP protokol
· ftp poslužitelja i korisnika (prijenos podataka) – rabi se FTP protokol
· mail posluzitelja i korisnika (e-pošte) – rabi se SMTP i POP protokol
Računalo primatelj uspostavlja vezu s poslužiteljem te rabeći POP protokol preuzima poruke s posluziteljem
Što je zapravo korisničko-poslužiteljski model?
Za korisničko-poslužiteljski model možemo reći da je to program koji se izvršava na pojedinačnim računalima i da je podijeljena na dva djela.
Prvi dio zovemo poslužitelj(server).Obično su to brža računala, s velikim diskovnim prostorom i mogućnošću neprekidnog rada. Osim toga, raspolažu brzim vezama prema internetu kako ne bi došlo do zagušenja zbog većeg broja zahtjeva.
Drugi dio je korisnički program (client) koji se instalira na korisnikovo(lokalno) računalo. Cilj mu je da korisniku olakša pretraživanje i dobavljanje podataka s poslužiteljem.
Zašto poslužitelji moraju imati stalne (statičke) IP adrese?
Kako bi mogli pristupiti poslužitelju uvijek kada im zatreba neka usluga, IP adresa poslužitelja ne smije se mijenjati. Pojedinačnom poslužitelju može pristupiti (zatražiti uslugu) više korisnika odjednom o njihovoj lokaciji.
Računalna mreža ima ulogu posrednika, služi za povezivanje poslužitelja i korisnika osiguravajući im medij (žični ili bežični) uz pomoć kojeg oni komuniciraju.
Komunikacija između računala korisnika i poslužitelja odvija se na sljedeći način.
Poslužitelj je u stanju čekanja (sleep mode) i čeka da korisnik uspostavi kontakt s njim te zatraži uslugu
Korisnik šalje zahtjev putem mreže do poslužitelja tražeći određenu uslugu od njega
Poslužitelj odgovara na upit (uspješno ili neuspješno) i prelazi u stanje čekanja za sljedeći upit istog ili drugog korisnika
Znači, promet podataka i usluga tece po umaprijed zadanim prailima koje nazivamo norme za prijenos ili protokol.
Razlicite vrste posluzitelja pružaju različite vrste usluga raznim korisnicima pa u skladu s tim imamo različite vrste normi za prijenos podataka.
Ako promet teče između:
· www poslužitelja i korisnika – rabi se HTTP protokol
· ftp poslužitelja i korisnika (prijenos podataka) – rabi se FTP protokol
· mail posluzitelja i korisnika (e-pošte) – rabi se SMTP i POP protokol
Računalo primatelj uspostavlja vezu s poslužiteljem te rabeći POP protokol preuzima poruke s posluziteljem